...
Podigla si tešku ruku, sa koje su kapljali blato i krv, pokazala zapad, povikavši promuklo i zapovedno - Idi! Nisam se mrdao... Jakna, što sam ti je prebacio preko glave kad smo stali, već te je pritiskala pod talasima kiše. Zarobljen u blatu do kolena, mislio sam da ne mogu napraviti sledeći korak.. Nosio sam te na leđima doovde, a noge bi počele da bole tek kada bih zastao da se odmorim... Pogledao sam u pravcu koji si pokazala. Beži! Viknula si, još jače nego ranije, jer si osetila da se dvoumim. Tamo, iza onih planina u magli, iza šuma i polja pšenice, sada tamo vidim more. Vidim peščane plaže, i osećam miris slobode i raja... Kada su te ranili nisam ni pomislio da te ostavim. Ali su ovaj put stvari izgledale drugačije. Morao sam da odlučim... Pa ipak, mada znam da ti nema spasa, ne mogu te ostaviti ovde. Ako pomislim da sam te izdao, ostatak života će mi značiti malo u odnosu na par sledećih trenutaka sa tobom. Sloboda će postati kazna. A ja ću postati ništa - stvar koja troši vaz...