Постови

Vera

I Zgodno je kad u ruci držiš cigaretu, pa povučeš dim i polako ga ispuštaš dok čekaš da se upali računar, pokrene program, dok se prisećaš prave reči koju treba da otkucaš u tom programu koji se pokreće na tom računaru; pa dok čekaš da se skuva ručak, otvori zeleno na semaforu ili šta god bilo. Zgodno je, i deluje nekako pametno, kao što uostalom pametno deluju i naočare, ali na jedan drugi način: cigareta deluje pametno boemski, a ne pametno štreberski, kao što pametno štreberski deluju naočare… Naučili smo, ili smo se navikli da boemsku pamet stavljamo ispred štreberske pameti, pa da budem sasvim iskren, i da preziremo tu takozvanu štrebersku pamet, dok istovremeno veličamo takozvanu boemsku pamet. Dok štreberska pamet podrazumeva vrstu pameti koja teži učenju i razvitku, boemska pamet je pamet naučenog, pamet onoga koji je ubeđen u svoju već stečenu pamet. I pored toga što je očigledno da štrebersku pamet u svakom slučaju treba staviti ispred boemske pameti, a ne obrnuto, kao što go...

Nesanica

I Na radiju je Tom Waits pevao Downtown Train, a ja sam stajao na prozoru i gledao u susnežicu koja je prolazila peti sprat na putu ka zemlji. Ova pesma je bila zvono tatinog telefona, pomislih. I verovatno je bilo zanimljivo posmatrati reakcije ljudi kada u njihovom prisustvu mom tati, sedamdesetogodišnjaku iz srpske provincije, zazvoni telefon. Reakcije ljudi koji znaju ko je Tom Waits, to jest. Ovo naglašavam zbog toga što je stepen muzičke nekulture na ovom našem životnom prostoru, kako se to često kaže, doživeo epske razmere. I to ne samo u provinciji, mada je činjenica da provincija u tome može samo da prednjači, kao što skoro uvek i svugde provincija prednjači u nazadnim shvatanjima, u prostakluku i tradicionalizmu. Nema ničeg goreg od prostakluka i tradicionalizma, osim svakako prostakluka i tradicionalizma provincijskog tipa. Provincijski prostakluk je gori od svakog prostakluka, kao što je provincijski tradicionalizam gori od svakog tradicionalizma. Provincija ima tu sposobn...

Susret

I Trebalo je pre svega da odem do Pop Lukine i da zavrnem vodu. Ako bih to propustio sada da uradim, mogla bi da pukne cev, pa bih bio u većem problemu. A možda je cev već pukla, jer tu obavezu odlažem proteklih nekoliko dana. Oduvek sam bežao od takvih stvari, od stvari administrativne prirode, od stvari koje iz nekog razloga moraš da uradiš kako ne bi upao u veći problem. U tom smislu, moja nezgoda je to što sam kao mlad ostao bez roditelja, sam među svim tim računima, porezima i uopšte, birokratskim procesima. Većina ljudi takve neželjene poslove prepušta svojim roditeljima, a ovi ih naravno prihvataju bez opiranja. Oduvek sam bežao od stvari koje nemaju veze sa duhom, koje samo treba odraditi. Neki ljudi imaju sreću, pa im takve stvari završavaju njihovi roditelji, ili njihove babe i dede, koji uživaju da se bave administrativnim procedurama, tim, takoreći, mrtvačkim poslovima. Jer kako drugačije okarakterisati polusatno čekanje u redu da bi se uplatili računi, popunjavanje tih o...

Drugi,

Različiti životi, za koje je falilo malo, hrabrosti, ludosti, slučajnosti...

svetlost

Svetlost je sećanje na kišnu noć. Na izdužene odsjaje po mokrom asfaltu i na naše vodom prigušene korake. Svetlele su reklame, semafori su menjali boje na prazno, a s vremena na vreme bi zasvetleo i poneki par farova, od kojih smo se pomerali ka kamenim fasadama, smejući se naglas, jer bi nam to bio izgovor da budemo bliže jedno drugom. Povukao sam te u mračni haustor, u kome su odzvanjali bubnjevi, a par koraka dalje, vođeni ovim zvukom, ušli smo mokri u bar. Svetlele su kapi kiše, skladno raspoređene po tvojoj kosi nekom višom silom. I tvoje oči su zasvetlele mističnim sjajem, dok si kružnim pokretom oko moje glave opisivala oreol, skidajući mi sa vrata crveni šal. Svetlost je bila tišina u bučnom lokalu. Podloga svih stvari. Oruđe one univerzalne sile koja raspoređuje kapi kiše po tvojoj glavi. Okruživala je, kao maglom, glupe razgovore koje ljudi uporno vode na bučnim mestima, premda se ne mogu čuti. Ti i ja smo ćutali, gledajući se pravo u oči, kao da igramo igru u kojoj pobeđ...

tok

Dok. Skok. Anđeo u snegu. Smetovi. Sletovi. Neki drugi svetovi. Galaksija. Krug. Zaboravljeni drug. Detinjstvo. Prašina. Točak od bicikla. Ražanj. Na vodi. Slap. Štap. Preživeli rat. Iz daleka. Bat. Čizme i stihovi. Prepričane ofanzive. Rov. Slom. Ratnici u letu. Na more će drugi. Štetari. Mešetari. Lešinari. Ptice grabljivice.

RDF

da li će se nešto dogoditi, dok mi stojimo i čekamo da se nešto dogodi, i baš zato što mi čekamo da se nešto dogodi, da li će se nešto dogoditi. iako sve nastavlja da se odvija i bez nas, svet sa svojim uobičajenim sumnjama, željama i nadama. neko danas želi da se bori, drugi da odustane, neko da ode, drugi da se vrati. dok mi gledamo i čekamo. radionicadosadnihfilmova.blogspot.com