Vera
I
Zgodno je kad u ruci držiš cigaretu, pa povučeš dim i polako ga ispuštaš dok čekaš da se upali računar, pokrene program, dok se prisećaš prave reči koju treba da otkucaš u tom programu koji se pokreće na tom računaru; pa dok čekaš da se skuva ručak, otvori zeleno na semaforu ili šta god bilo. Zgodno je, i deluje nekako pametno, kao što uostalom pametno deluju i naočare, ali na jedan drugi način: cigareta deluje pametno boemski, a ne pametno štreberski, kao što pametno štreberski deluju naočare… Naučili smo, ili smo se navikli da boemsku pamet stavljamo ispred štreberske pameti, pa da budem sasvim iskren, i da preziremo tu takozvanu štrebersku pamet, dok istovremeno veličamo takozvanu boemsku pamet. Dok štreberska pamet podrazumeva vrstu pameti koja teži učenju i razvitku, boemska pamet je pamet naučenog, pamet onoga koji je ubeđen u svoju već stečenu pamet. I pored toga što je očigledno da štrebersku pamet u svakom slučaju treba staviti ispred boemske pameti, a ne obrnuto, kao što gotovo uvek pogrešno činimo, jer ubeđenost u svoju pamet često je tek znak tupavosti, boemska pamet ipak svima nama, ili barem meni, deluje primamljivije od takozvane štreberske pameti. Ali uz boemsku pamet idu cigarete, alkohol i zadimljene kafane, a ja nikada nisam voleo ništa od toga, i posebno nikada nisam voleo cigarete. Uvek sam se grozio cigareta. A još više od cigareta grozio sam se i grozim se tog dima koji iz njih izlazi, takozvanog duvanskog dima, između ostalog i zbog toga što mislim da sam na taj dim alergičan, na taj dim koji izlazi iz tih cigareta, istovremeno ulazeći u sve ostalo, u košulje, pantalone, u čarape, a posebno u kosu i u džempere. Osim toga, uvek sam se grozio i ljudi koji puše te cigarete, a koji tako malo obzira imaju prema nama koji smo najverovatnije alergični na taj dim, pa i prema našim košuljama i pantalonama i čarapama, a posebno prema našoj kosi i našim džemperima koji taj dim najpredanije čuvaju. Nikada mi, evo sve do večeras, nije palo na pamet da se ja u stvari grozim cigareta, dima koji izlazi iz tih zapaljenih cigareta i ljudi koji izduvavaju taj dim, a koji je prethodno iz zapaljenih cigareta prošao jedan krug kroz njihova usta, dušnike i pluća, i nazad, da bi završio u prostoriji koju delimo; nikada mi, evo sve do večeras, nije palo na pamet da se grozim tog dima, pa na kraju i da sam alergičan na taj dim, samo iz tog razloga što zavidim ljudima koji drže te prljave cigarete u svojim rukama, između kažiprsta i srednjeg prsta, uglavnom, i uvlače dim kroz usta u dušnike i pluća, da bi već sa sledećim izdahom on izašao van, u prostor koji delimo... Zavidan upravo zbog toga što nemam privilegiju da izgledam boemski pametno, posebno pred samim sobom, dok čekam da se upali računar i pokrene program, dok čekam da se skuva ručak ili upali zeleno svetlo na semaforu. Ali pošto se, kao što već rekoh, grozim tih cigareta, nikada neću ni saznati da li se grozim cigareta zato što sam zavidim onima koji ih koriste ili iz nekog drugog razloga. Mislim da je ono veče, kada sam povukao dva-tri dima iz cigarete, bilo sasvim dovoljno da me ubedi da nikada neću držati cigaretu između kažiprsta i srednjeg prsta, pa uostalom ni između kažiprsta i palca, i izgledati pametno na boemski način, dok čekam da mi se upali računar i pokrene program i dok se prisećam prave reči koju treba da otkucam u tom programu pokrenutom napokon na tom računaru. I to ne samo zato što sam najverovatnije alergičan na dim iz cigarete, već i zbog toga što mi je ukus tog dima sasvim odbojan.
I često sedim za računarom koji se upalio i za programom koji se na njemu pokrenuo, bez mogućnosti da izgledam pametno na boemski način, tako što bih povukao dim cigarete i polako ga izduvavao u ekran, dok se prisećam prave reči koju treba da otkucam u tom programu i na tom računaru.
Ali neke priče se ipak same nameću.
I neke reči takođe.
...
Vera je umrla.
Jedne noći u bolnici.
Sama u mraku.
Izmučena od bolova koji su je danima mučili, od pada sa krevet-kolica koja su to veče cimali nervozni bolničari, pošto su konačno došli po nju. Ali najviše od nepravde koja joj je prethodno učinjena.
Sa Verom je otišlo i jedno vreme.
Vreme listića prženih na masti,
Vreme brižnosti,
i vreme vere.
Poslednji put sam je video na pragu njene kuće. Zvala me je na doručak, a ja sam žurio na posao. Na posao na kome ću i sam doživeti užasnu nepravdu.
Živimo okruženi tom nepravdom kao usudom, pomislih. Uronjeni smo u nju, zadavljeni njome, tako da i sami postajemo nepravedni. Nepravda ulazi u naše pore, prolazi kroz našu kožu, i kroz oči kojima je stalno gledamo. Ne možemo joj pobeći. Postajemo i sami nepravedni prema drugima, a onda, zato što znamo da smo nepravedni, ćutimo na nepravdu koja je nama učinjena. Ćutimo nad nepravdom koja je nama učinjena, trpimo je, jer je smatramo adekvatnom kaznom za naše prethodne grehe, za nepravdu koju smo prethodno naneli nekom drugom. Iako je svaka nova nepravda uvek veća od prethodne, jer se nepravda uvećava sa protokom vremena. Toliko je nepravde oko nas, da ona, nepravda, narasta kao testo, hrani se drugom nepravdom, postaje sve veća, otpornija na moralni sud koji bledi u senci nepobedive nepravde. Tako postajemo nepravedni i prema sebi, jer smo istrpeli veću nepravdu nego što smo učinili. Postajemo nepravedni prema sebi za tu razliku u nepravdi, a ta razlika se isto tako računa i dodaje sveopštoj nepravdi koja nas obuzima, koja nas okružuje i ispunjava.
Najpre umiru dobri ljudi, pomislih, oni ne znaju da trguju nepravdom. Menjaju svoje malene grehe za disproporcionalno veće koje im drugi čine. Oni drugi, oni koji znaju da trguju nepravdom, mogu da osete ove prve, ove koji će prećutati, koji im neće adekvatno uzvratiti. Tako dobri ljudi postaju dobra meta za nepravdu. A sama nepravda, kao organizam koji se razvija, kao telo koje raste i koje obuhvata sva druga tela pod njegovim uticajem, i nepravda sama po sebi oseća gde je otpor najslabiji, a mogućnost obrta nepravde najveća. Zato dobri ljudi umiru prvi, pomislih. Beže od nepravde u još veću nepravdu. U smrt. Jer smrt je upravo najveća nepravda od svih nepravdi. Nepravde koje svakodnevno doživljavamo samo su minijaturne ispostave najveće od svih nepravdi, a najveći nepravednici poslušni vojnici nepravde kraja, i nepravde konačnosti.
II
Vera je teško podnosila suđenje oko ostavštine njenog oca. Nije u pitanju bila materijalna, već upravo emotivna vrednost, vrednost koju je Vera sama dodala tom imanju, samoinicijativno, i ispostaviće se kobno. Vera je godinama podnosila uzurpaciju te ostavštine od strane supruga njene pokojne sestre. Godinama je mirno gledala kako taj čovek zauzima prostor koji je pripadao svima njima, svim sestrama, a bilo ih je pet. Godinama, u kojima je i vrednost tog imanja padala, kao što je i stanje tog imanja bivalo sve lošije. Činilo se da je Vera sve to posmatrala staloženo, ali je suđenje, kao proces koji treba da donese konačnu odluku, kao procedura koja mimo ljudskih merila čini stvari nepomerljivim, a ljude po pravilu nepomirljivim, u njoj izazivao užasnu nervozu. Suđenje, i uopšte pravo, užasna je nepravda sama po sebi. Pravo zauvek lišava istine jednu stranu u postupku, kako se to naziva, mada znamo da cela istina nikada nije samo na jednoj strani. Pravo to ne zna. Pravo je užasna nepravda koja čini konačne poteze, koja zacrtava ljudske sudbine. Strah od gubitka prava na istinu, ili barem na jedan njen deo, iako znamo da smo barem delimično ili skoro sasvim u pravu, i da uostalom, ako ćemo da budemo sasvim iskreni, i druga strana u takozvanom postupku zaslužuje svoj deo istine, ma koliko beznačajan bio, izaziva kod ljudi opravdanu odbojnost prema tom takozvanom pravu i prema ljudima koji to pravo sprovode. Svođenjem čoveka na predmet, a što je u pravu uobičajena praksa, čovek prestaje da postoji kao biće. Ono po čemu prepoznajemo čoveka i izdvajamo ga od predmeta je upravo ono što ga čini čovekom. Čovek je sve samo ne predmet, kao što pravo teži da ga prikaže. Pravo je obesmislilo, i pravo nastavlja da obesmišljava čoveka. Svugde gde ima prava, nedostaje čovek. Svaki izlazak na sud, i pred takozvane pravnike, čovek može da doživi samo kao smrt, jer čovek je na tom takozvanom sudu i pred tim pravnicima, pretvoren u predmet, nateran da ulazi u sukob sa drugim ljudima, da igra igru koju režiraju ti takozvani pravnici, kako bi oduzeo drugom čoveku njegov deo istine. Jer u pravu ne mogu postojati dve istine, kao što barem dve istine uvek postoje u stvarnom životu. U pravu može postojati samo jedna istina, konačna istina koja ne dozvoljava postojanje drugih istina, istina drugih ljudi.
Vraćao sam se sa tatom sa kraćeg puta i prolazili smo pored mesta u kome je stanovao njegov najbolji drug iz vojske. To sam tada od njega prvi put čuo, i to sasvim iznenada. Tata nije imao običaj da puno priča i ja sam o njemu i o njegovoj mladosti uglavnom slušao iz druge ruke, kako se to često kaže, od njegovih prijatelja. Njegovi prijatelji bi uvek pričali najzanimljivije priče o mom ocu i o njihovoj zajedničkoj mladosti, priče koje su često bile nespojive sa onim kako sam ja doživljavao svoga oca. On ni tada nije insistirao na tome da svratimo do prijatelja iz vojske, ja sam insistirao na tome, jer tata je u tom periodu svog života bio potišten i mislio sam da će mu goditi da vidi starog prijatelja koga nije video još od vojske, dakle skoro pedeset godina. Dovezli smo se do tog mesta, malog mesta na obali Dunava i stali pored puta, ispostavilo se nedaleko od kuće u kojoj je prijatelj živeo, i upitali prolaznike za njega. Rekli su nam da je tatin prijatelj dugo živeo u inostranstvu, nakon čega se vratio kući, sasvim blizu mesta na kome smo sada stajali, i da je preminuo pre dosta godina, pet ili deset, ne sećam se više. Tatu je to saznanje jako potreslo. Pitao sam ga da li želi da obiđemo njegovu decu, ali nije želeo. Verovatno nije znao šta bi im rekao. Skoro pedeset godina nije obišao najboljeg druga iz vojske, nikada za ovih pedeset godina ili skoro pedeset godina tati nije palo na pamet da obiđe svog prijatelja, najboljeg prijatelja iz vojske. Računao je da ima vremena, da će prijatelj uvek biti tu, da će se jednom sresti i pričati o uspomenama koje su ih vezale, ili će se samo pogledati i osetiti bliskost koja nije mogla nestati, i pored te velike udaljenosti koja ih je delila svih ovih godina. Udaljenosti koja nije bila određena kilometrima, već godinama koje su prolazile u poslu, u osnivanju porodica, u svakodnevnim obavezama, i u razmišljanju da uvek imaju vremena da obiđu dobre prijatelje iz vojske, da sednu sa njima i da se prisete mladosti. Verovatno su se nekada ranije dopisivali, ali i to su svakako odavno prestali. Ipak, ni jednom od njih dvojice nije palo na pamet da obiđe najboljeg druga iz vojske, ni mom tati, pa ni tom njegovom prijatelju, iako ih je delilo jedva sto kilometara, za čitavih pedeset godina ili nešto kraće. Za čitav jedan život.
Mislimo i očekujemo da će dragi ljudi uvek biti tu. A oni se izvuku, nestanu, i mi ostajemo potišteni zbog svih uspomena koje smo imali, a još više zbog drugih koje smo očekivali da ćemo zajedno imati, da je bilo još vremena, da je život potrajao još malo duže.
Smrt je ipak najveća nepravda, pomislih dok sedim, sa naočarima na očima, ispred kompjutera i programa u kome ovo kucam. Iako nepravde trpimo svakodnevno, još od najranijeg detinjstva, pa kroz čitav naš život, sve do starosti. Pored svih nepravdi koje doživljavamo, smrt je ipak najveća nepravda, nadnesena je nad čovekom kao usud, kao činjenica kojoj je nemoguće pobeći. A život je ništa drugo do jedan veličanstven pokušaj da se pobegne od te užasne nepravde smrti. Pokušaj koji je od početka osuđen na neuspeh. Ali upravo u tome i leži sva njegova veličanstvenost, pomislih, u neodustajanju, u neprestanim pokušajima da se promeni nepromenljivo.
U veri.
Zgodno je kad u ruci držiš cigaretu, pa povučeš dim i polako ga ispuštaš dok čekaš da se upali računar, pokrene program, dok se prisećaš prave reči koju treba da otkucaš u tom programu koji se pokreće na tom računaru; pa dok čekaš da se skuva ručak, otvori zeleno na semaforu ili šta god bilo. Zgodno je, i deluje nekako pametno, kao što uostalom pametno deluju i naočare, ali na jedan drugi način: cigareta deluje pametno boemski, a ne pametno štreberski, kao što pametno štreberski deluju naočare… Naučili smo, ili smo se navikli da boemsku pamet stavljamo ispred štreberske pameti, pa da budem sasvim iskren, i da preziremo tu takozvanu štrebersku pamet, dok istovremeno veličamo takozvanu boemsku pamet. Dok štreberska pamet podrazumeva vrstu pameti koja teži učenju i razvitku, boemska pamet je pamet naučenog, pamet onoga koji je ubeđen u svoju već stečenu pamet. I pored toga što je očigledno da štrebersku pamet u svakom slučaju treba staviti ispred boemske pameti, a ne obrnuto, kao što gotovo uvek pogrešno činimo, jer ubeđenost u svoju pamet često je tek znak tupavosti, boemska pamet ipak svima nama, ili barem meni, deluje primamljivije od takozvane štreberske pameti. Ali uz boemsku pamet idu cigarete, alkohol i zadimljene kafane, a ja nikada nisam voleo ništa od toga, i posebno nikada nisam voleo cigarete. Uvek sam se grozio cigareta. A još više od cigareta grozio sam se i grozim se tog dima koji iz njih izlazi, takozvanog duvanskog dima, između ostalog i zbog toga što mislim da sam na taj dim alergičan, na taj dim koji izlazi iz tih cigareta, istovremeno ulazeći u sve ostalo, u košulje, pantalone, u čarape, a posebno u kosu i u džempere. Osim toga, uvek sam se grozio i ljudi koji puše te cigarete, a koji tako malo obzira imaju prema nama koji smo najverovatnije alergični na taj dim, pa i prema našim košuljama i pantalonama i čarapama, a posebno prema našoj kosi i našim džemperima koji taj dim najpredanije čuvaju. Nikada mi, evo sve do večeras, nije palo na pamet da se ja u stvari grozim cigareta, dima koji izlazi iz tih zapaljenih cigareta i ljudi koji izduvavaju taj dim, a koji je prethodno iz zapaljenih cigareta prošao jedan krug kroz njihova usta, dušnike i pluća, i nazad, da bi završio u prostoriji koju delimo; nikada mi, evo sve do večeras, nije palo na pamet da se grozim tog dima, pa na kraju i da sam alergičan na taj dim, samo iz tog razloga što zavidim ljudima koji drže te prljave cigarete u svojim rukama, između kažiprsta i srednjeg prsta, uglavnom, i uvlače dim kroz usta u dušnike i pluća, da bi već sa sledećim izdahom on izašao van, u prostor koji delimo... Zavidan upravo zbog toga što nemam privilegiju da izgledam boemski pametno, posebno pred samim sobom, dok čekam da se upali računar i pokrene program, dok čekam da se skuva ručak ili upali zeleno svetlo na semaforu. Ali pošto se, kao što već rekoh, grozim tih cigareta, nikada neću ni saznati da li se grozim cigareta zato što sam zavidim onima koji ih koriste ili iz nekog drugog razloga. Mislim da je ono veče, kada sam povukao dva-tri dima iz cigarete, bilo sasvim dovoljno da me ubedi da nikada neću držati cigaretu između kažiprsta i srednjeg prsta, pa uostalom ni između kažiprsta i palca, i izgledati pametno na boemski način, dok čekam da mi se upali računar i pokrene program i dok se prisećam prave reči koju treba da otkucam u tom programu pokrenutom napokon na tom računaru. I to ne samo zato što sam najverovatnije alergičan na dim iz cigarete, već i zbog toga što mi je ukus tog dima sasvim odbojan.
I često sedim za računarom koji se upalio i za programom koji se na njemu pokrenuo, bez mogućnosti da izgledam pametno na boemski način, tako što bih povukao dim cigarete i polako ga izduvavao u ekran, dok se prisećam prave reči koju treba da otkucam u tom programu i na tom računaru.
Ali neke priče se ipak same nameću.
I neke reči takođe.
...
Vera je umrla.
Jedne noći u bolnici.
Sama u mraku.
Izmučena od bolova koji su je danima mučili, od pada sa krevet-kolica koja su to veče cimali nervozni bolničari, pošto su konačno došli po nju. Ali najviše od nepravde koja joj je prethodno učinjena.
Sa Verom je otišlo i jedno vreme.
Vreme listića prženih na masti,
Vreme brižnosti,
i vreme vere.
Poslednji put sam je video na pragu njene kuće. Zvala me je na doručak, a ja sam žurio na posao. Na posao na kome ću i sam doživeti užasnu nepravdu.
Živimo okruženi tom nepravdom kao usudom, pomislih. Uronjeni smo u nju, zadavljeni njome, tako da i sami postajemo nepravedni. Nepravda ulazi u naše pore, prolazi kroz našu kožu, i kroz oči kojima je stalno gledamo. Ne možemo joj pobeći. Postajemo i sami nepravedni prema drugima, a onda, zato što znamo da smo nepravedni, ćutimo na nepravdu koja je nama učinjena. Ćutimo nad nepravdom koja je nama učinjena, trpimo je, jer je smatramo adekvatnom kaznom za naše prethodne grehe, za nepravdu koju smo prethodno naneli nekom drugom. Iako je svaka nova nepravda uvek veća od prethodne, jer se nepravda uvećava sa protokom vremena. Toliko je nepravde oko nas, da ona, nepravda, narasta kao testo, hrani se drugom nepravdom, postaje sve veća, otpornija na moralni sud koji bledi u senci nepobedive nepravde. Tako postajemo nepravedni i prema sebi, jer smo istrpeli veću nepravdu nego što smo učinili. Postajemo nepravedni prema sebi za tu razliku u nepravdi, a ta razlika se isto tako računa i dodaje sveopštoj nepravdi koja nas obuzima, koja nas okružuje i ispunjava.
Najpre umiru dobri ljudi, pomislih, oni ne znaju da trguju nepravdom. Menjaju svoje malene grehe za disproporcionalno veće koje im drugi čine. Oni drugi, oni koji znaju da trguju nepravdom, mogu da osete ove prve, ove koji će prećutati, koji im neće adekvatno uzvratiti. Tako dobri ljudi postaju dobra meta za nepravdu. A sama nepravda, kao organizam koji se razvija, kao telo koje raste i koje obuhvata sva druga tela pod njegovim uticajem, i nepravda sama po sebi oseća gde je otpor najslabiji, a mogućnost obrta nepravde najveća. Zato dobri ljudi umiru prvi, pomislih. Beže od nepravde u još veću nepravdu. U smrt. Jer smrt je upravo najveća nepravda od svih nepravdi. Nepravde koje svakodnevno doživljavamo samo su minijaturne ispostave najveće od svih nepravdi, a najveći nepravednici poslušni vojnici nepravde kraja, i nepravde konačnosti.
II
Vera je teško podnosila suđenje oko ostavštine njenog oca. Nije u pitanju bila materijalna, već upravo emotivna vrednost, vrednost koju je Vera sama dodala tom imanju, samoinicijativno, i ispostaviće se kobno. Vera je godinama podnosila uzurpaciju te ostavštine od strane supruga njene pokojne sestre. Godinama je mirno gledala kako taj čovek zauzima prostor koji je pripadao svima njima, svim sestrama, a bilo ih je pet. Godinama, u kojima je i vrednost tog imanja padala, kao što je i stanje tog imanja bivalo sve lošije. Činilo se da je Vera sve to posmatrala staloženo, ali je suđenje, kao proces koji treba da donese konačnu odluku, kao procedura koja mimo ljudskih merila čini stvari nepomerljivim, a ljude po pravilu nepomirljivim, u njoj izazivao užasnu nervozu. Suđenje, i uopšte pravo, užasna je nepravda sama po sebi. Pravo zauvek lišava istine jednu stranu u postupku, kako se to naziva, mada znamo da cela istina nikada nije samo na jednoj strani. Pravo to ne zna. Pravo je užasna nepravda koja čini konačne poteze, koja zacrtava ljudske sudbine. Strah od gubitka prava na istinu, ili barem na jedan njen deo, iako znamo da smo barem delimično ili skoro sasvim u pravu, i da uostalom, ako ćemo da budemo sasvim iskreni, i druga strana u takozvanom postupku zaslužuje svoj deo istine, ma koliko beznačajan bio, izaziva kod ljudi opravdanu odbojnost prema tom takozvanom pravu i prema ljudima koji to pravo sprovode. Svođenjem čoveka na predmet, a što je u pravu uobičajena praksa, čovek prestaje da postoji kao biće. Ono po čemu prepoznajemo čoveka i izdvajamo ga od predmeta je upravo ono što ga čini čovekom. Čovek je sve samo ne predmet, kao što pravo teži da ga prikaže. Pravo je obesmislilo, i pravo nastavlja da obesmišljava čoveka. Svugde gde ima prava, nedostaje čovek. Svaki izlazak na sud, i pred takozvane pravnike, čovek može da doživi samo kao smrt, jer čovek je na tom takozvanom sudu i pred tim pravnicima, pretvoren u predmet, nateran da ulazi u sukob sa drugim ljudima, da igra igru koju režiraju ti takozvani pravnici, kako bi oduzeo drugom čoveku njegov deo istine. Jer u pravu ne mogu postojati dve istine, kao što barem dve istine uvek postoje u stvarnom životu. U pravu može postojati samo jedna istina, konačna istina koja ne dozvoljava postojanje drugih istina, istina drugih ljudi.
Pravo i sudovi nastavljaju prvobitni greh. Pravo i sudovi doveli su prvobitni greh do paroksizma, podigli su ga na pijadestal sa koga ne izgleda da će skoro sići. Prvobitni greh će verovatno biti i poslednji greh kog će se ljudi odreći, ako ikada požele da se odreknu grehova. Želja da se sudi, da se sudi drugome, da se uzima u vlast život i istina drugih ljudi, to je prvi, a sigurno i poslednji greh čoveka, pomislih. Čovek bez istine je mrtav čovek, kada čoveku oduzmete njegov deo istine, ma koliko ona bila lažna za druge ljude, taj čovek prestaje da postoji. Takozvano pravo čini veliku nepravdu, milioni pravnika i sudova svakodnevno čine užasnu nepravdu prema čovečanstvu, oduzimajući jednim ljudima njihov deo istine, a druge čineći saučesnicima u ovom zločinu prema istini. Pravo je jedna ogromna, uigrana, svakodnevno uvežbavana nepravda prema istini. Zato ne čudi odbojnost koju ljudi imaju prema pravu i prema pravnicima koji to pravo sprovode. Kod Vere se ta odbojnost manifestovala kao akutna bolest nakon svakog takozvanog ročišta, sve do onog ročišta nakon kog se nije ni oporavila.
Poslednji put sam je video na pragu njene kuće sa koga me je pozvala na doručak, a ja sam odbio i ušao u auto. Ušao sam u auto i otišao na posao. Vera je dan pre toga bila na suđenju, na suđenju na kome se nije dogodilo ništa, kao što se uglavnom na suđenjima ništa i ne događa. Ljudi izlaze na suđenja na kojima se ne događa ništa, samo se kucaju stranice i stranice teksta sa ljudima kao nemim svedocima. Predmeti postaju živa bića koja se vode i razvijaju, dok se ljudi smenjuju na stolicama, kao nemi svedoci razvitka tih predmeta. Predmeti se razvijaju, dok ljudi koji postaju njihovi predmeti, koji postaju predmeti tih predmeta, umiru.
Trebalo je da ostanem, da joj kažem da će sve biti u redu. To suđenje, taj sudski proces u koji je bila uključena, ne svojom voljom, nije se mogao završiti nepovoljno po nju, niti po njene sestre. Trebalo je da ostanem i da joj to kažem, možda je upravo od mene očekivala tu potvrdu. Da sam ostao na doručku, kao što nisam ostao, jer sam seo u kola i otišao na posao, rekao bih joj da ne brine, da će sve biti u redu, kao što je svim ljudima potrebno reći s vremena na vreme, a posebno ljudima koji su uključeni u nekakav sudski proces, obično protiv svoje volje, ne učinivši nikome ništa nažao. Vera posebno nije učinila nikome nažao u tom procesu, u toj stvari, pomislih, uvučena je protiv svoje volje u sudski proces u kome nije mogla izgubiti, jer je sve u tom procesu išlo u njenu korist, i u korist njenih sestara. U tom procesu, u tom sudskom procesu, kako se to često kaže, Vera nije mogla izgubiti ništa osim svog života, kako se na kraju ispostavilo.
Trebalo je da ostanem na doručku i da joj kažem da će sve biti u redu, da sve može ostati kao pre, i nakon tog procesa u kome niko neće izgubiti ništa, pa ni taj nesretni čovek koji je celu stvar pokrenuo, a koga je ona i pored svega cenila i branila od kritike drugih ljudi. Ali nisam ostao na doručku, odbio sam doručak, žureći na posao na kome ću i sam doživeti užasnu nepravdu. Bilo je to samo još jedno jutro i još jedan doručak, sve dok se nije dogodilo ono što se dogodilo posle.
Mislimo da će ljudi koji su nam dragi uvek biti tu. Očekujemo to od njih. A onda iznenada shvatimo da ih više nema. Iznenada, jer svaka smrt je iznenadna, čak i ona na koju smo naizgled sasvim spremni. Iznenada shvatimo da dragih ljudi više nema, i odjednom osetimo ogromnu tugu i prazninu, odjednom shvatimo šta smo sve propustili, i žalimo zbog propuštenog. Zbog reči, zbog doživljaja. Mislili smo, evo do pre par trenutaka, da će ti ljudi uvek biti tu, da nikada nije kasno za reči, za zajedničke doživljaje, za još vremena u njihovom društvu. A onda iznenada shvatimo da vremena više nema, da je stvar propala, izgubljena, da nikada više nećemo sedeti zajedno, pričati, smejati se, ili samo sedeti i ćutati, znajući da su ti dragi ljudi tu i da uvek možemo sedeti i pričati i smejati se zajedno.
Trebalo je da ostanem, da joj kažem da će sve biti u redu. To suđenje, taj sudski proces u koji je bila uključena, ne svojom voljom, nije se mogao završiti nepovoljno po nju, niti po njene sestre. Trebalo je da ostanem i da joj to kažem, možda je upravo od mene očekivala tu potvrdu. Da sam ostao na doručku, kao što nisam ostao, jer sam seo u kola i otišao na posao, rekao bih joj da ne brine, da će sve biti u redu, kao što je svim ljudima potrebno reći s vremena na vreme, a posebno ljudima koji su uključeni u nekakav sudski proces, obično protiv svoje volje, ne učinivši nikome ništa nažao. Vera posebno nije učinila nikome nažao u tom procesu, u toj stvari, pomislih, uvučena je protiv svoje volje u sudski proces u kome nije mogla izgubiti, jer je sve u tom procesu išlo u njenu korist, i u korist njenih sestara. U tom procesu, u tom sudskom procesu, kako se to često kaže, Vera nije mogla izgubiti ništa osim svog života, kako se na kraju ispostavilo.
Trebalo je da ostanem na doručku i da joj kažem da će sve biti u redu, da sve može ostati kao pre, i nakon tog procesa u kome niko neće izgubiti ništa, pa ni taj nesretni čovek koji je celu stvar pokrenuo, a koga je ona i pored svega cenila i branila od kritike drugih ljudi. Ali nisam ostao na doručku, odbio sam doručak, žureći na posao na kome ću i sam doživeti užasnu nepravdu. Bilo je to samo još jedno jutro i još jedan doručak, sve dok se nije dogodilo ono što se dogodilo posle.
Mislimo da će ljudi koji su nam dragi uvek biti tu. Očekujemo to od njih. A onda iznenada shvatimo da ih više nema. Iznenada, jer svaka smrt je iznenadna, čak i ona na koju smo naizgled sasvim spremni. Iznenada shvatimo da dragih ljudi više nema, i odjednom osetimo ogromnu tugu i prazninu, odjednom shvatimo šta smo sve propustili, i žalimo zbog propuštenog. Zbog reči, zbog doživljaja. Mislili smo, evo do pre par trenutaka, da će ti ljudi uvek biti tu, da nikada nije kasno za reči, za zajedničke doživljaje, za još vremena u njihovom društvu. A onda iznenada shvatimo da vremena više nema, da je stvar propala, izgubljena, da nikada više nećemo sedeti zajedno, pričati, smejati se, ili samo sedeti i ćutati, znajući da su ti dragi ljudi tu i da uvek možemo sedeti i pričati i smejati se zajedno.
III
Vraćao sam se sa tatom sa kraćeg puta i prolazili smo pored mesta u kome je stanovao njegov najbolji drug iz vojske. To sam tada od njega prvi put čuo, i to sasvim iznenada. Tata nije imao običaj da puno priča i ja sam o njemu i o njegovoj mladosti uglavnom slušao iz druge ruke, kako se to često kaže, od njegovih prijatelja. Njegovi prijatelji bi uvek pričali najzanimljivije priče o mom ocu i o njihovoj zajedničkoj mladosti, priče koje su često bile nespojive sa onim kako sam ja doživljavao svoga oca. On ni tada nije insistirao na tome da svratimo do prijatelja iz vojske, ja sam insistirao na tome, jer tata je u tom periodu svog života bio potišten i mislio sam da će mu goditi da vidi starog prijatelja koga nije video još od vojske, dakle skoro pedeset godina. Dovezli smo se do tog mesta, malog mesta na obali Dunava i stali pored puta, ispostavilo se nedaleko od kuće u kojoj je prijatelj živeo, i upitali prolaznike za njega. Rekli su nam da je tatin prijatelj dugo živeo u inostranstvu, nakon čega se vratio kući, sasvim blizu mesta na kome smo sada stajali, i da je preminuo pre dosta godina, pet ili deset, ne sećam se više. Tatu je to saznanje jako potreslo. Pitao sam ga da li želi da obiđemo njegovu decu, ali nije želeo. Verovatno nije znao šta bi im rekao. Skoro pedeset godina nije obišao najboljeg druga iz vojske, nikada za ovih pedeset godina ili skoro pedeset godina tati nije palo na pamet da obiđe svog prijatelja, najboljeg prijatelja iz vojske. Računao je da ima vremena, da će prijatelj uvek biti tu, da će se jednom sresti i pričati o uspomenama koje su ih vezale, ili će se samo pogledati i osetiti bliskost koja nije mogla nestati, i pored te velike udaljenosti koja ih je delila svih ovih godina. Udaljenosti koja nije bila određena kilometrima, već godinama koje su prolazile u poslu, u osnivanju porodica, u svakodnevnim obavezama, i u razmišljanju da uvek imaju vremena da obiđu dobre prijatelje iz vojske, da sednu sa njima i da se prisete mladosti. Verovatno su se nekada ranije dopisivali, ali i to su svakako odavno prestali. Ipak, ni jednom od njih dvojice nije palo na pamet da obiđe najboljeg druga iz vojske, ni mom tati, pa ni tom njegovom prijatelju, iako ih je delilo jedva sto kilometara, za čitavih pedeset godina ili nešto kraće. Za čitav jedan život.
Mislimo i očekujemo da će dragi ljudi uvek biti tu. A oni se izvuku, nestanu, i mi ostajemo potišteni zbog svih uspomena koje smo imali, a još više zbog drugih koje smo očekivali da ćemo zajedno imati, da je bilo još vremena, da je život potrajao još malo duže.
...
Smrt je ipak najveća nepravda, pomislih dok sedim, sa naočarima na očima, ispred kompjutera i programa u kome ovo kucam. Iako nepravde trpimo svakodnevno, još od najranijeg detinjstva, pa kroz čitav naš život, sve do starosti. Pored svih nepravdi koje doživljavamo, smrt je ipak najveća nepravda, nadnesena je nad čovekom kao usud, kao činjenica kojoj je nemoguće pobeći. A život je ništa drugo do jedan veličanstven pokušaj da se pobegne od te užasne nepravde smrti. Pokušaj koji je od početka osuđen na neuspeh. Ali upravo u tome i leži sva njegova veličanstvenost, pomislih, u neodustajanju, u neprestanim pokušajima da se promeni nepromenljivo.
U veri.
Коментари
Постави коментар