Susret
I
Trebalo je pre svega da odem do Pop Lukine i da zavrnem vodu. Ako bih to propustio sada da uradim, mogla bi da pukne cev, pa bih bio u većem problemu. A možda je cev već pukla, jer tu obavezu odlažem proteklih nekoliko dana. Oduvek sam bežao od takvih stvari, od stvari administrativne prirode, od stvari koje iz nekog razloga moraš da uradiš kako ne bi upao u veći problem. U tom smislu, moja nezgoda je to što sam kao mlad ostao bez roditelja, sam među svim tim računima, porezima i uopšte, birokratskim procesima. Većina ljudi takve neželjene poslove prepušta svojim roditeljima, a ovi ih naravno prihvataju bez opiranja. Oduvek sam bežao od stvari koje nemaju veze sa duhom, koje samo treba odraditi. Neki ljudi imaju sreću, pa im takve stvari završavaju njihovi roditelji, ili njihove babe i dede, koji uživaju da se bave administrativnim procedurama, tim, takoreći, mrtvačkim poslovima. Jer kako drugačije okarakterisati polusatno čekanje u redu da bi se uplatili računi, popunjavanje tih odvratnih uplatnica, podizanje para na jednom, plaćanje na drugom mestu. Službenike koji nisu ništa drugo nego mrtvozornici tih beskrajnih količina papira, koje samo premeštaju sa jednog na drugo mesto, bez ikakvog smisla i razloga. Kako drugačije okarakterisati i ovaj odlazak u Pop Lukinu ulicu, do kuće moje babe, koja je odavno preminula, samo radi zavrtanja cevi u šahtu, i ispuštanja vode, kako cevi ne bi popucale i napravile poplavu. Problem sa tom kućom je u stvari što u njoj već godinama niko ne živi, iako za sve to vreme ja pokušavam da je aktiviram na razne načine. Jedno vreme sam je izdavao, prilično bezuspešno, jer bi ljudi koji su dolazili da stanuju u toj malenoj kući, posle mesec ili dva, prosto nestajali, ostavljajući neplaćene račune. Naravno, kako mrzim da se bavim administrativnim poslovima, i uopšte, da sa ljudima sarađujem u tom pogledu, podrazumeva se da nisam mogao ništa da uradim po tom pitanju, kao što bi recimo moglo biti to da insistiram da mi uplate kiriju za par meseci unapred, ili već nešto tome slično. Pokušao sam, ali, budući neiskreno i usiljeno sa moje strane, to takođe nije proizvelo pravi efekat, tako da je na kraju kuća ipak ostala prazna. Kasnije sam pokušao da druženje sa svojim prijateljima i aktivistima raznih udruženja kojima i sam pripadam, premestim u tu kuću, što ima logike kada je lepo vreme. Ali sada, kada temperature padnu ispod neke podnošljive granice, nema svrhe grejati prostor radi sastanka jednom nedeljno. Sastanke smo uglavnom preselili u moj stan, u stan koji moram priznati mrzim. Ne zato što je loš ili loše uređen, naprotiv, mislim da je stan u kom živim jedan od lepših, a vrlo verovatno i najlepši i najsmislenije uređen stan u ovom gradu, čemu sigurno ima da zahvali i činjenica da ljudi koji žive u ovom gradu nemaju nikakvu kulturu stanovanja, niti ukusa za uređenje prostora u kom, kako se to kaže, žive i rade. Ono zbog čega mrzim svoj stan, to je činjenica da sam okružen upravo tim ljudima koji imaju vrlo malo ili nimalo kulture stanovanja, što je donekle i podnošljivo ukoliko takvi ljudi žive u jednoporodničnim kućama, ali s obzirom da smo ovde suočeni sa činjenicom da u jednoj kući, ili kako se to obično kaže - zgradi, živi preko 40 porodica, od kojih velika većina nema osnovnu kulturu stanovanja koja podrazumeva recimo to da nije poželjno pljuvati u liftu, da budem sasvim jasan o čemu se ovde radi, ili da ne buši rupe u zidu svaki drugi dan u vreme odmora, sluša onu muziku za idiote u dva sata posle ponoći, i slično. Iz tih razloga sve ozbiljnije razmišljam o tome da se na proleće preselim u tu malu kuću u Pop Lukinoj ulici, u kuću u kojoj je stanovala moja baba, a koju je zauvek napustila pre petnaestak godina, napustivši pritom i sve nas, mislim u sebi koračajući po utabanom snegu preko obližnje pijace. Valjalo bi u tu svrhu uvesti neko grejanje, recimo peć na drva, koja može da posluži i za kuvanje. Ja, na primer, više puta dnevno kuvam čaj, a zgodna stvar kod tih starih peći na drva je to što mogu da posluže i kao šporet. Tako više ne bih morao da razmišljam o tome da li sam ugasio električni šporet kada izlazim iz stana, jer ga vrlo često palim da bih skuvao sebi čaj. Sa druge strane, i peć na drva može da se otme kontroli, ali bi u tom slučaju ugrožena bila samo moja kuća, a ne i stanovi komšija u zgradi. Uopšte, često mislim o tome, šetajući ovim gradom, u koji sam se vratio posle studija, budući da je nastupila ekonomska kriza koja je dodatno obesmislila i onako besmislene poslove za koje smo se školovali, dakle dok šetam gradom u kome sam rođen, i za koji sam samim tim neraskidivo vezan, mislim o tome kako ovaj grad i uopšte građani ovoga grada nikada nije ni trebalo da budu useljeni u nekakve zgrade. Zgrade su nešto što ne pristaje ovome gradu i ljudima koji ovde žive. Na neki način, za život u zgradi, za kulturu života u zgradi je potrebno popeti se na jedan viši stepenik takozvane civilizovanosti, koja sama po sebi opet ne predstavlja ništa dobro niti loše, mislim sada dok koračam kroz sneg ka kući u kojoj sam, takoreći rođen, odnosno, u koju su me doneli iz porodilišta, jedne zime pre nešto više od trideset godina.
II
Voda je i dalje tekla kada sam odvrnuo slavinu, ali ručicu u šahtu nisam uspeo da zavrnem, tako da ne znam kako će to sve ispasti do kraja. Naravno da bi bilo najbolje pozvati vodoinstalatera, ali ko god je imao priliku da traži pomoć vodoinstalatera i da sa istima sarađuje, zna da su to jedni od najneuračunjivijih ljudi uopšte i da su retko kada u stanju da se pre svega odazovu pozivu, a potom i da reše problem. Da ne ulazim u to da je trenutno vreme praznika, i da majstori, kao naše svete krave, strogo poštuju svoje vreme odmora, i prate crkveni kalendar upravljajući se prema njemu verovatno više i od samih popova. Pošto problem sa vodom i sa cevima nisam uspeo da rešim, nastavio sam do grada, da završim druga posla koja sam imao. Trebalo je da podignem nalaze i snimke u bolnici za prijateljicu, ali sam pre svega želeo da odem do Biblioteke i da potražim neke informacije koje su me zanimale. Ono što je dobro u ovom malom gradu, pomislih sada, koračajući po očišćenom snegu, jer sam se sada već uputio ka centru grada, praveći na neki način trougao od mesta sa koga sam krenuo, odnosno iz mog stana koji kako sam već rekao mrzim. Ono što je dobro u ovom gradu je to da se svugde može stići pešice u jako kratkom roku. Tamo gde se ne može stići pešice, može se vrlo lako stići biciklom. Međutim, ljudi koji žive u ovom gradu, a zbog koga mi se taj grad sve više gadi, što više vremena, sada već moram reći i godina provodim u njemu, a budući da sam takoreći bio “izašao” iz njega, na neki način praveći određenu distancu, jer sam između ostalog, a to sada jasno vidim, izašao iz njega sa ciljem da se u njega više nikada i ne vratim. Dakle, ljudi koji žive u tom gradu, i koji žive vrlo skromno mora se reći, svakodnevno prelaze svojim odvratnim automobilima distance od po 300 metara, svojim odvratnim prljavim automobilima, koja uredno peru kako bi ubedili druge, a verovatno i sebe, u to da oni ne žive skromno, i da imaju mogućnost da voze skupa i čista kola, koja su verovatno kupili na kredit, a koji će još i njihova deca otplaćivati. Te odvratne krntije, to se sada mora jasno reći, jer su u pitanju uglavnom polovni automobili uvezeni iz bogatijih zemalja koje je tamo neko prosto bacio, a koje ovde otplaćuju na dugogodišnje kredite, zauzimaju naše ulice, pejzaže, a ponekad i parkove. Kada malo razmislim, verovatno da u ovom gradu ne postoji više od 100 ljudi koji imaju dovoljan priliv novca da bi zaista mogli da kupe automobil, i da ga redovno održavaju i voze. Svi ostali su foliranti. Poplava automobila, to opšte mesto tranzicijskih društava, kako li bi ovaj grad mirisao da ih nema, mislim sada dok se provlačim između njih na putu ka Biblioteci. Taj period tranzicije, koji ovde traje već dvadeset i pet godina, i koji će se valjda i formalno završiti kada sve društveno vlasništvo pređe u ruke takozvanih privatnika, a država postane samo njihov servis za kontrolu građana, što već u neku ruku i jeste. Naravno da ovaj proces prati i sveopšta degradacija javnog dobra, kao nepotrebnog viška, tereta već uveliko posrnule države. Pa je tako i razlog mog odlaska u Biblioteku, potreba da u, kako se to kaže, zavičajnoj periodici, pronađem podatke vezane za zgradu koju grad planira da proda, ne sagledavajući posledice tog čina, tj. prodaje objekta koji je nekada bio dom kulture, pa ni, što je još gore, takozvane lokacije ispod objekta, u samom centru grada, a koja će, i pored svih uveravanja u suprotno, sasvim neprimereno, na kraju poslužiti investitoru, kako se to danas kaže, da podigne stambeni objekat, na toj – još jednom ću ponoviti, jer je ovo izuzetno važno – centralnoj i potpuno neprimerenoj lokaciji za takav program, iz prostog razloga što mu se osim stambenog objekta ništa drugo ne bi ispaltilo, a, kao što već znamo, mada doduše ne govorimo naglas, a neke stvari možda treba ponekad izgovoriti i naglas da bismo ih sagledali sa svih strana i defitivno prihvatili kao nepobitne činjenice, investitor je dakle prosto investitor u svoj interes, a ne u interes nas, kako mi to volimo da kažemo, običnog sveta, ili kako se to nekada govorilo – naroda. Mi, odnosno naša država, uporno subvencioniše taj interes investitora, kao da će on sasvim iznenada napraviti nekakvu omašku, i izaći iz svoje uloge, pa se, umesto za svoj interes, zauzeti za interes naroda, ili kako se to danas kaže, običnog sveta. Pritom, a treba i to reći, zgrada koja trenutno stoji na toj lokaciji, vredan je primer Moderne arhitekture, kakvih je jako malo u našem gradu, i upravo je ona i razlog zbog koga sada idem u Biblioteku, kako bih pronašao neke informacije koje me zanimaju, i koje mi mogu biti od koristi u borbi protiv sulude odluke grada da tu istu zgradu proda, odnosno da je preda rušilačkom nagonu ovog vremena u kome zajedno živimo, a koji je, čini mi se, direktno usmeren protiv duha i protiv lepote. Ipak, mora se priznati, mislim sada dok već ulazim u centar mesta, ipak je ovaj grad jedan od lepše uređenih gradova ove nesrećne države, kako već rekosmo, države na izdisaju. Nekim čudnim spletom okolnosti, propadanje ovog grada u tom smislu nije uzelo maha, čak naprotiv, ako se izuzmu horde tih odvratnih automobila parkiranih po ulicama i trotoarima, grad je u neku ruku čak i procvetao, što se ipak mora pripisati pukom slučaju, budući da je istina ono što sam na početku već rekao, da ljudi koji ovde žive nemaju osećaj za lepo, i da na sve načine, nesvesno najpre, pokušavaju da osujete nameru vlastodršca da od ove varoši – jer mora se priznati, ovo mesto nikada i nije bilo grad u pravom smislu te reči – da od ove dakle varoši napravi jedno pristojno, ili bar jedno uredno mesto za život. Neke se ipak stvari mogu jakom voljom popraviti, uz razume se, taj srećni slučaj da ništa ne pođe po zlu. Ovaj utisak me je držao i dok sam ulazio u zgradu Biblioteke, koja kao da stoji izmeštena iz ovog grada i od ovog sveta, u nekom paralelnom unverzumu u kome nekim čudom sve ipak funkcioniše kako treba.
III
Kada sam pronašao sve što me je zanimalo, nastavio sam dalje, do bolnice. Lekari su druge svete krave u ovoj zemlji, pomislih tada, i uopšte, to što su kod nas majstori, jedni za kućne popravke, drugi za ljudski organizam, toliko cenjeni, verovatno proizilazi iz činjenice da je ovde sve duboko pokvareno, i da mi, podilazeći tim majstorima za sve, pokušavamo da ugrabimo prva mesta u vozu koji nas svejedno zajedno tera u propast. Ne treba naravno prećutati ni to da ovi majstori, svakodnevno demonstrirajući svoju nestručnost, još više mistifikuju svoje profesije, u očima sveta koji im prinosi darove i ponižava se na razne načine pred tim impotentnim vladaocima, pumpajući na taj način još više njihove i ovako prenapumpane sujete. Čovek koji ne živi u ovom kolopletu ludila, direktno usmerenog ne samo protiv duha, već možda najpre protiv zdravog razuma, pomislio bi da je sasvim normalno da kada se obratite majstoru sa problemom, da vam taj majstor dati problem reši. Na isti način, recimo, na koji je meni jedan problem maločas rešen u Biblioteci, i to u najkraćem mogućem roku, jer su bibliotekari, budući majstori svog zanata, znali tačno gde treba da traže informaciju koja mi je bila potrebna. Kako onda objasniti činjenicu da je moja nesrećna majka, godinama, decenijama, obilazila lekare tražeći rešenje za svoj bolesni želudac, a da ti isti lekari, te naše svete krave, godinama, decenijama nisu imali nikakvo rešenje za njen problem, da bi joj posle svih tih godina konstatovali inoperabilnu bolest, i da bi je potom lečili nekakvim preskupim lekovima koji su je na kraju i ubili. Dugo sam razmišljao, dok sam stajao u bolnici ispred šaltera, za kojim barem pola sata nije bilo nikoga, zašto se baš na ovom mestu, dakle baš u epicentru majstorskog esnafa koji se bavi zdravljem, osećam tako bespomoćno. Zašto sam upravo ovde osetio umor koji svakako nije bio posledica kratke šetnje koju sam danas, da se tako izrazim – preduzeo, već, jasno sam to osetio, jedan artificijelni umor, umor koji dolazi spolja, onaj koji u vama izaziva duh prostora u kome se nalazite. Svi zidovi po našim bolnicama okrečeni su u zeleno, a pretpostavljam da je ideja sa tom sveprisutnom zelenom bojom bila da se postigne nekakav osećaj sigurnosti i poverenja, kako je to već objašnjeno u uradi-sam priručnicima, koji naravno ne vrede ni pet para, jer, pre svega, trebalo je to jasno naglasiti, i to ne samo u tim priručnicima, nego i u svakoj drugoj knjizi takođe – preterivanje upravo rađa sopstvenu suprotnost. Takav je slučaj i sa ovom zelenom bojom, koja naravno i nije prava zelena boja, jer u tim uradi-sam priručnicima, budući da ni oni koji su ih pisali nisu te priručnike smatrali za ozbiljno, niti su pomišljali da će te idiotske priručnike neko smatrati za ozbiljno, dakle nigde u toj smućkaj-pa-prospi literaturi ne piše koja je to nijansa zelene boje koja izaziva osećaj sigurnosti i poverenja, a koji se želeo ovde postići, kako to već biva, u epicentru industrije za kasapljenje, koja upravo može proizvesti sve sem ta dva osećaja. Naravno da boja na zidovima najviše asocira na mrtvilo, što i ima smisla ako se nalazite u bolnici u koju niko i ne dolazi da bi ozdravio, već da bi završio svoj život, kako je to već svima jasno, u strašnim mukama. Lekari nisu ništa drugo nego mrtvozornici tih jadnih pacijenata, koji svakodnevno naviru u bolnicu kao poplava, očekujući da se njihovom zdravlju posveti makar malo pažnje, dok ih, nasuprot tome, ovi samo šetaju sa jednog na drugo mesto, bez ikakvog smisla i razloga. Lekari su, to im se mora priznati, postali pravi majstori upravo u tome da šetaju svoje pacijente sa jednog na drugi šalter, od jednog do drugog lekara, u beskrajnom krugu koji bi kod čoveka koji ne živi ovde, momentalno izazvao vrtoglavicu. Oni se prema svojim pacijentima upravo odnose kao šalterski radnici prema papirima, pomislih. Ipak, ako ćemo da budemo sasvim iskreni, pitanje je da li smo išta bolje i zaslužili, nego da u ovom nazovimo ga čistilištu, u ovim bolnicama obojenim mrtvačkom bojom, prođemo kroz te konačne i strašne muke, budući da smo i sam život proveli samo kao mrtvaci, okrećući glavu od svega, od svih kretena koji su se enormno namnožili čim je oslabila takozvana diktatura, i dopuštajući, uzmimo to samo kao primer, da direktori bolnica, koji su takođe lekari, uređuju dvorišta tih istih bolnica, praveći nekakve fontane sa lažnim guskama i sličnim glupostima, mislim sada dok prolazim pored jednog takvog dela, i savijam u rolnu snimke koje sam konačno podigao. Svi u nekom trenutku postanemo fah-idioti, uključujući i mene koji sada bukvalno sve oko sebe posmatram kroz prizmu funkcije i forme, i ništa na ovom svetu više ne mogu da gledam mimo te dve kategorije, pre svega funkcije, a zatim i forme. Sve što nema funkciju, višak je, sve što je ima, trebalo bi da ima formu koja odgovara toj funkciji, odnosno, formu koja proističe iz same funkcije. Misliti tako, posmatrati svet kroz prizmu funkcije i forme, danas, ovde, ravno je samoubistvu direktno usmerenog protiv sopstvenog mentalnog zdravlja, razmišljam sada u sebi, nastavljajući ka stanu koji mrzim, sa rolnom pod miškom, i sa rukama u džepovima. U nekom trenutku sam napustio, moram to ovde reći, ne samo ovaj grad, nego i onaj drugi, veći, u koji sam otišao na studije, isto tako sa namerom da se nikada ne vratim, ni u ovaj prvi, ni u taj drugi grad, i uopšte, sa namerom da se nikada ne vratim u ovu nesrećnu državu. A onda sam, budući da se moj otac iznenada razboleo, pre nekoliko godina morao da se vratim na sam početak, takoreći, u ovaj grad u kome sam rođen, a koji, moram to priznati, nikada nisam doživljavao svojim, kao što uostalom ni ovu državu nisam doživljavao svojom, to ovde želim jasno da kažem, jer nikada nisam razumeo ljude koji svoj grad ili svoju državu, odnosno svoju naciju, doživljavaju svojom, ili što je još gore, posebnom u odnosu na druge gradove i na druge nacije, a samim tim, nepobitno, i u odnosu na druge ljude koji žive u tim drugim gradovima i koji su pripadnici drugih nacija, a u kojima takođe postoje pojedinci koji misle da je njihov grad ili da je ta njihova nacija posebna u odnosu na druge gradove ili u odnosu na druge nacije. Napokon, moram to reći, ništa mi na ovom svetu nije nejasnije od protivurečnosti u kojoj žive ti ljudi koji sebe, odnosno, koji svoj grad ili svoju naciju, ili pak svoju veru, smatraju posebnijom u odnosu na druge ljude, u odnosu na druge gradove, nacije ili vere, a u isto vreme sami sebe smatraju, a nekada i glasno sebe proglašavaju velikim vernicima, iako – a u to sam sasvim siguran – iako bi ih i sam protagonista te njihove vere, ako već ni zbog čega drugog, u svakom slučaju zbog toga, bez razmišljanja proglasio idiotima.
...
Zaokupljen takvim i sličnim mislima, koračao sam i dalje prema stanu, gledajući uglavnom u sneg pred sobom, a onda sam, kada sam već bio sasvim blizu svoje zgrade, u jednom trenutku, osećajući da me neko posmatra, podigao glavu i video njega. Video sam svog oca koji je preminuo pre nekoliko godina kako mi ide u susret. U ruci je držao kesu sa voćem i smešio se, kao i obično, na isti onaj način na koji se smešio čitavog svog života. Pogledao je u rolnu pod miškom i upitao me: – Čije je to. – Nije moje, rekoh. – Kako si? – Dobro, odgovorih. Nisam ga slagao. Pomazio me je po kosi, onako kako je to uvek radio, i nastavio svojim putem.
Trebalo je pre svega da odem do Pop Lukine i da zavrnem vodu. Ako bih to propustio sada da uradim, mogla bi da pukne cev, pa bih bio u većem problemu. A možda je cev već pukla, jer tu obavezu odlažem proteklih nekoliko dana. Oduvek sam bežao od takvih stvari, od stvari administrativne prirode, od stvari koje iz nekog razloga moraš da uradiš kako ne bi upao u veći problem. U tom smislu, moja nezgoda je to što sam kao mlad ostao bez roditelja, sam među svim tim računima, porezima i uopšte, birokratskim procesima. Većina ljudi takve neželjene poslove prepušta svojim roditeljima, a ovi ih naravno prihvataju bez opiranja. Oduvek sam bežao od stvari koje nemaju veze sa duhom, koje samo treba odraditi. Neki ljudi imaju sreću, pa im takve stvari završavaju njihovi roditelji, ili njihove babe i dede, koji uživaju da se bave administrativnim procedurama, tim, takoreći, mrtvačkim poslovima. Jer kako drugačije okarakterisati polusatno čekanje u redu da bi se uplatili računi, popunjavanje tih odvratnih uplatnica, podizanje para na jednom, plaćanje na drugom mestu. Službenike koji nisu ništa drugo nego mrtvozornici tih beskrajnih količina papira, koje samo premeštaju sa jednog na drugo mesto, bez ikakvog smisla i razloga. Kako drugačije okarakterisati i ovaj odlazak u Pop Lukinu ulicu, do kuće moje babe, koja je odavno preminula, samo radi zavrtanja cevi u šahtu, i ispuštanja vode, kako cevi ne bi popucale i napravile poplavu. Problem sa tom kućom je u stvari što u njoj već godinama niko ne živi, iako za sve to vreme ja pokušavam da je aktiviram na razne načine. Jedno vreme sam je izdavao, prilično bezuspešno, jer bi ljudi koji su dolazili da stanuju u toj malenoj kući, posle mesec ili dva, prosto nestajali, ostavljajući neplaćene račune. Naravno, kako mrzim da se bavim administrativnim poslovima, i uopšte, da sa ljudima sarađujem u tom pogledu, podrazumeva se da nisam mogao ništa da uradim po tom pitanju, kao što bi recimo moglo biti to da insistiram da mi uplate kiriju za par meseci unapred, ili već nešto tome slično. Pokušao sam, ali, budući neiskreno i usiljeno sa moje strane, to takođe nije proizvelo pravi efekat, tako da je na kraju kuća ipak ostala prazna. Kasnije sam pokušao da druženje sa svojim prijateljima i aktivistima raznih udruženja kojima i sam pripadam, premestim u tu kuću, što ima logike kada je lepo vreme. Ali sada, kada temperature padnu ispod neke podnošljive granice, nema svrhe grejati prostor radi sastanka jednom nedeljno. Sastanke smo uglavnom preselili u moj stan, u stan koji moram priznati mrzim. Ne zato što je loš ili loše uređen, naprotiv, mislim da je stan u kom živim jedan od lepših, a vrlo verovatno i najlepši i najsmislenije uređen stan u ovom gradu, čemu sigurno ima da zahvali i činjenica da ljudi koji žive u ovom gradu nemaju nikakvu kulturu stanovanja, niti ukusa za uređenje prostora u kom, kako se to kaže, žive i rade. Ono zbog čega mrzim svoj stan, to je činjenica da sam okružen upravo tim ljudima koji imaju vrlo malo ili nimalo kulture stanovanja, što je donekle i podnošljivo ukoliko takvi ljudi žive u jednoporodničnim kućama, ali s obzirom da smo ovde suočeni sa činjenicom da u jednoj kući, ili kako se to obično kaže - zgradi, živi preko 40 porodica, od kojih velika većina nema osnovnu kulturu stanovanja koja podrazumeva recimo to da nije poželjno pljuvati u liftu, da budem sasvim jasan o čemu se ovde radi, ili da ne buši rupe u zidu svaki drugi dan u vreme odmora, sluša onu muziku za idiote u dva sata posle ponoći, i slično. Iz tih razloga sve ozbiljnije razmišljam o tome da se na proleće preselim u tu malu kuću u Pop Lukinoj ulici, u kuću u kojoj je stanovala moja baba, a koju je zauvek napustila pre petnaestak godina, napustivši pritom i sve nas, mislim u sebi koračajući po utabanom snegu preko obližnje pijace. Valjalo bi u tu svrhu uvesti neko grejanje, recimo peć na drva, koja može da posluži i za kuvanje. Ja, na primer, više puta dnevno kuvam čaj, a zgodna stvar kod tih starih peći na drva je to što mogu da posluže i kao šporet. Tako više ne bih morao da razmišljam o tome da li sam ugasio električni šporet kada izlazim iz stana, jer ga vrlo često palim da bih skuvao sebi čaj. Sa druge strane, i peć na drva može da se otme kontroli, ali bi u tom slučaju ugrožena bila samo moja kuća, a ne i stanovi komšija u zgradi. Uopšte, često mislim o tome, šetajući ovim gradom, u koji sam se vratio posle studija, budući da je nastupila ekonomska kriza koja je dodatno obesmislila i onako besmislene poslove za koje smo se školovali, dakle dok šetam gradom u kome sam rođen, i za koji sam samim tim neraskidivo vezan, mislim o tome kako ovaj grad i uopšte građani ovoga grada nikada nije ni trebalo da budu useljeni u nekakve zgrade. Zgrade su nešto što ne pristaje ovome gradu i ljudima koji ovde žive. Na neki način, za život u zgradi, za kulturu života u zgradi je potrebno popeti se na jedan viši stepenik takozvane civilizovanosti, koja sama po sebi opet ne predstavlja ništa dobro niti loše, mislim sada dok koračam kroz sneg ka kući u kojoj sam, takoreći rođen, odnosno, u koju su me doneli iz porodilišta, jedne zime pre nešto više od trideset godina.
II
Voda je i dalje tekla kada sam odvrnuo slavinu, ali ručicu u šahtu nisam uspeo da zavrnem, tako da ne znam kako će to sve ispasti do kraja. Naravno da bi bilo najbolje pozvati vodoinstalatera, ali ko god je imao priliku da traži pomoć vodoinstalatera i da sa istima sarađuje, zna da su to jedni od najneuračunjivijih ljudi uopšte i da su retko kada u stanju da se pre svega odazovu pozivu, a potom i da reše problem. Da ne ulazim u to da je trenutno vreme praznika, i da majstori, kao naše svete krave, strogo poštuju svoje vreme odmora, i prate crkveni kalendar upravljajući se prema njemu verovatno više i od samih popova. Pošto problem sa vodom i sa cevima nisam uspeo da rešim, nastavio sam do grada, da završim druga posla koja sam imao. Trebalo je da podignem nalaze i snimke u bolnici za prijateljicu, ali sam pre svega želeo da odem do Biblioteke i da potražim neke informacije koje su me zanimale. Ono što je dobro u ovom malom gradu, pomislih sada, koračajući po očišćenom snegu, jer sam se sada već uputio ka centru grada, praveći na neki način trougao od mesta sa koga sam krenuo, odnosno iz mog stana koji kako sam već rekao mrzim. Ono što je dobro u ovom gradu je to da se svugde može stići pešice u jako kratkom roku. Tamo gde se ne može stići pešice, može se vrlo lako stići biciklom. Međutim, ljudi koji žive u ovom gradu, a zbog koga mi se taj grad sve više gadi, što više vremena, sada već moram reći i godina provodim u njemu, a budući da sam takoreći bio “izašao” iz njega, na neki način praveći određenu distancu, jer sam između ostalog, a to sada jasno vidim, izašao iz njega sa ciljem da se u njega više nikada i ne vratim. Dakle, ljudi koji žive u tom gradu, i koji žive vrlo skromno mora se reći, svakodnevno prelaze svojim odvratnim automobilima distance od po 300 metara, svojim odvratnim prljavim automobilima, koja uredno peru kako bi ubedili druge, a verovatno i sebe, u to da oni ne žive skromno, i da imaju mogućnost da voze skupa i čista kola, koja su verovatno kupili na kredit, a koji će još i njihova deca otplaćivati. Te odvratne krntije, to se sada mora jasno reći, jer su u pitanju uglavnom polovni automobili uvezeni iz bogatijih zemalja koje je tamo neko prosto bacio, a koje ovde otplaćuju na dugogodišnje kredite, zauzimaju naše ulice, pejzaže, a ponekad i parkove. Kada malo razmislim, verovatno da u ovom gradu ne postoji više od 100 ljudi koji imaju dovoljan priliv novca da bi zaista mogli da kupe automobil, i da ga redovno održavaju i voze. Svi ostali su foliranti. Poplava automobila, to opšte mesto tranzicijskih društava, kako li bi ovaj grad mirisao da ih nema, mislim sada dok se provlačim između njih na putu ka Biblioteci. Taj period tranzicije, koji ovde traje već dvadeset i pet godina, i koji će se valjda i formalno završiti kada sve društveno vlasništvo pređe u ruke takozvanih privatnika, a država postane samo njihov servis za kontrolu građana, što već u neku ruku i jeste. Naravno da ovaj proces prati i sveopšta degradacija javnog dobra, kao nepotrebnog viška, tereta već uveliko posrnule države. Pa je tako i razlog mog odlaska u Biblioteku, potreba da u, kako se to kaže, zavičajnoj periodici, pronađem podatke vezane za zgradu koju grad planira da proda, ne sagledavajući posledice tog čina, tj. prodaje objekta koji je nekada bio dom kulture, pa ni, što je još gore, takozvane lokacije ispod objekta, u samom centru grada, a koja će, i pored svih uveravanja u suprotno, sasvim neprimereno, na kraju poslužiti investitoru, kako se to danas kaže, da podigne stambeni objekat, na toj – još jednom ću ponoviti, jer je ovo izuzetno važno – centralnoj i potpuno neprimerenoj lokaciji za takav program, iz prostog razloga što mu se osim stambenog objekta ništa drugo ne bi ispaltilo, a, kao što već znamo, mada doduše ne govorimo naglas, a neke stvari možda treba ponekad izgovoriti i naglas da bismo ih sagledali sa svih strana i defitivno prihvatili kao nepobitne činjenice, investitor je dakle prosto investitor u svoj interes, a ne u interes nas, kako mi to volimo da kažemo, običnog sveta, ili kako se to nekada govorilo – naroda. Mi, odnosno naša država, uporno subvencioniše taj interes investitora, kao da će on sasvim iznenada napraviti nekakvu omašku, i izaći iz svoje uloge, pa se, umesto za svoj interes, zauzeti za interes naroda, ili kako se to danas kaže, običnog sveta. Pritom, a treba i to reći, zgrada koja trenutno stoji na toj lokaciji, vredan je primer Moderne arhitekture, kakvih je jako malo u našem gradu, i upravo je ona i razlog zbog koga sada idem u Biblioteku, kako bih pronašao neke informacije koje me zanimaju, i koje mi mogu biti od koristi u borbi protiv sulude odluke grada da tu istu zgradu proda, odnosno da je preda rušilačkom nagonu ovog vremena u kome zajedno živimo, a koji je, čini mi se, direktno usmeren protiv duha i protiv lepote. Ipak, mora se priznati, mislim sada dok već ulazim u centar mesta, ipak je ovaj grad jedan od lepše uređenih gradova ove nesrećne države, kako već rekosmo, države na izdisaju. Nekim čudnim spletom okolnosti, propadanje ovog grada u tom smislu nije uzelo maha, čak naprotiv, ako se izuzmu horde tih odvratnih automobila parkiranih po ulicama i trotoarima, grad je u neku ruku čak i procvetao, što se ipak mora pripisati pukom slučaju, budući da je istina ono što sam na početku već rekao, da ljudi koji ovde žive nemaju osećaj za lepo, i da na sve načine, nesvesno najpre, pokušavaju da osujete nameru vlastodršca da od ove varoši – jer mora se priznati, ovo mesto nikada i nije bilo grad u pravom smislu te reči – da od ove dakle varoši napravi jedno pristojno, ili bar jedno uredno mesto za život. Neke se ipak stvari mogu jakom voljom popraviti, uz razume se, taj srećni slučaj da ništa ne pođe po zlu. Ovaj utisak me je držao i dok sam ulazio u zgradu Biblioteke, koja kao da stoji izmeštena iz ovog grada i od ovog sveta, u nekom paralelnom unverzumu u kome nekim čudom sve ipak funkcioniše kako treba.
III
Kada sam pronašao sve što me je zanimalo, nastavio sam dalje, do bolnice. Lekari su druge svete krave u ovoj zemlji, pomislih tada, i uopšte, to što su kod nas majstori, jedni za kućne popravke, drugi za ljudski organizam, toliko cenjeni, verovatno proizilazi iz činjenice da je ovde sve duboko pokvareno, i da mi, podilazeći tim majstorima za sve, pokušavamo da ugrabimo prva mesta u vozu koji nas svejedno zajedno tera u propast. Ne treba naravno prećutati ni to da ovi majstori, svakodnevno demonstrirajući svoju nestručnost, još više mistifikuju svoje profesije, u očima sveta koji im prinosi darove i ponižava se na razne načine pred tim impotentnim vladaocima, pumpajući na taj način još više njihove i ovako prenapumpane sujete. Čovek koji ne živi u ovom kolopletu ludila, direktno usmerenog ne samo protiv duha, već možda najpre protiv zdravog razuma, pomislio bi da je sasvim normalno da kada se obratite majstoru sa problemom, da vam taj majstor dati problem reši. Na isti način, recimo, na koji je meni jedan problem maločas rešen u Biblioteci, i to u najkraćem mogućem roku, jer su bibliotekari, budući majstori svog zanata, znali tačno gde treba da traže informaciju koja mi je bila potrebna. Kako onda objasniti činjenicu da je moja nesrećna majka, godinama, decenijama, obilazila lekare tražeći rešenje za svoj bolesni želudac, a da ti isti lekari, te naše svete krave, godinama, decenijama nisu imali nikakvo rešenje za njen problem, da bi joj posle svih tih godina konstatovali inoperabilnu bolest, i da bi je potom lečili nekakvim preskupim lekovima koji su je na kraju i ubili. Dugo sam razmišljao, dok sam stajao u bolnici ispred šaltera, za kojim barem pola sata nije bilo nikoga, zašto se baš na ovom mestu, dakle baš u epicentru majstorskog esnafa koji se bavi zdravljem, osećam tako bespomoćno. Zašto sam upravo ovde osetio umor koji svakako nije bio posledica kratke šetnje koju sam danas, da se tako izrazim – preduzeo, već, jasno sam to osetio, jedan artificijelni umor, umor koji dolazi spolja, onaj koji u vama izaziva duh prostora u kome se nalazite. Svi zidovi po našim bolnicama okrečeni su u zeleno, a pretpostavljam da je ideja sa tom sveprisutnom zelenom bojom bila da se postigne nekakav osećaj sigurnosti i poverenja, kako je to već objašnjeno u uradi-sam priručnicima, koji naravno ne vrede ni pet para, jer, pre svega, trebalo je to jasno naglasiti, i to ne samo u tim priručnicima, nego i u svakoj drugoj knjizi takođe – preterivanje upravo rađa sopstvenu suprotnost. Takav je slučaj i sa ovom zelenom bojom, koja naravno i nije prava zelena boja, jer u tim uradi-sam priručnicima, budući da ni oni koji su ih pisali nisu te priručnike smatrali za ozbiljno, niti su pomišljali da će te idiotske priručnike neko smatrati za ozbiljno, dakle nigde u toj smućkaj-pa-prospi literaturi ne piše koja je to nijansa zelene boje koja izaziva osećaj sigurnosti i poverenja, a koji se želeo ovde postići, kako to već biva, u epicentru industrije za kasapljenje, koja upravo može proizvesti sve sem ta dva osećaja. Naravno da boja na zidovima najviše asocira na mrtvilo, što i ima smisla ako se nalazite u bolnici u koju niko i ne dolazi da bi ozdravio, već da bi završio svoj život, kako je to već svima jasno, u strašnim mukama. Lekari nisu ništa drugo nego mrtvozornici tih jadnih pacijenata, koji svakodnevno naviru u bolnicu kao poplava, očekujući da se njihovom zdravlju posveti makar malo pažnje, dok ih, nasuprot tome, ovi samo šetaju sa jednog na drugo mesto, bez ikakvog smisla i razloga. Lekari su, to im se mora priznati, postali pravi majstori upravo u tome da šetaju svoje pacijente sa jednog na drugi šalter, od jednog do drugog lekara, u beskrajnom krugu koji bi kod čoveka koji ne živi ovde, momentalno izazvao vrtoglavicu. Oni se prema svojim pacijentima upravo odnose kao šalterski radnici prema papirima, pomislih. Ipak, ako ćemo da budemo sasvim iskreni, pitanje je da li smo išta bolje i zaslužili, nego da u ovom nazovimo ga čistilištu, u ovim bolnicama obojenim mrtvačkom bojom, prođemo kroz te konačne i strašne muke, budući da smo i sam život proveli samo kao mrtvaci, okrećući glavu od svega, od svih kretena koji su se enormno namnožili čim je oslabila takozvana diktatura, i dopuštajući, uzmimo to samo kao primer, da direktori bolnica, koji su takođe lekari, uređuju dvorišta tih istih bolnica, praveći nekakve fontane sa lažnim guskama i sličnim glupostima, mislim sada dok prolazim pored jednog takvog dela, i savijam u rolnu snimke koje sam konačno podigao. Svi u nekom trenutku postanemo fah-idioti, uključujući i mene koji sada bukvalno sve oko sebe posmatram kroz prizmu funkcije i forme, i ništa na ovom svetu više ne mogu da gledam mimo te dve kategorije, pre svega funkcije, a zatim i forme. Sve što nema funkciju, višak je, sve što je ima, trebalo bi da ima formu koja odgovara toj funkciji, odnosno, formu koja proističe iz same funkcije. Misliti tako, posmatrati svet kroz prizmu funkcije i forme, danas, ovde, ravno je samoubistvu direktno usmerenog protiv sopstvenog mentalnog zdravlja, razmišljam sada u sebi, nastavljajući ka stanu koji mrzim, sa rolnom pod miškom, i sa rukama u džepovima. U nekom trenutku sam napustio, moram to ovde reći, ne samo ovaj grad, nego i onaj drugi, veći, u koji sam otišao na studije, isto tako sa namerom da se nikada ne vratim, ni u ovaj prvi, ni u taj drugi grad, i uopšte, sa namerom da se nikada ne vratim u ovu nesrećnu državu. A onda sam, budući da se moj otac iznenada razboleo, pre nekoliko godina morao da se vratim na sam početak, takoreći, u ovaj grad u kome sam rođen, a koji, moram to priznati, nikada nisam doživljavao svojim, kao što uostalom ni ovu državu nisam doživljavao svojom, to ovde želim jasno da kažem, jer nikada nisam razumeo ljude koji svoj grad ili svoju državu, odnosno svoju naciju, doživljavaju svojom, ili što je još gore, posebnom u odnosu na druge gradove i na druge nacije, a samim tim, nepobitno, i u odnosu na druge ljude koji žive u tim drugim gradovima i koji su pripadnici drugih nacija, a u kojima takođe postoje pojedinci koji misle da je njihov grad ili da je ta njihova nacija posebna u odnosu na druge gradove ili u odnosu na druge nacije. Napokon, moram to reći, ništa mi na ovom svetu nije nejasnije od protivurečnosti u kojoj žive ti ljudi koji sebe, odnosno, koji svoj grad ili svoju naciju, ili pak svoju veru, smatraju posebnijom u odnosu na druge ljude, u odnosu na druge gradove, nacije ili vere, a u isto vreme sami sebe smatraju, a nekada i glasno sebe proglašavaju velikim vernicima, iako – a u to sam sasvim siguran – iako bi ih i sam protagonista te njihove vere, ako već ni zbog čega drugog, u svakom slučaju zbog toga, bez razmišljanja proglasio idiotima.
...
Zaokupljen takvim i sličnim mislima, koračao sam i dalje prema stanu, gledajući uglavnom u sneg pred sobom, a onda sam, kada sam već bio sasvim blizu svoje zgrade, u jednom trenutku, osećajući da me neko posmatra, podigao glavu i video njega. Video sam svog oca koji je preminuo pre nekoliko godina kako mi ide u susret. U ruci je držao kesu sa voćem i smešio se, kao i obično, na isti onaj način na koji se smešio čitavog svog života. Pogledao je u rolnu pod miškom i upitao me: – Čije je to. – Nije moje, rekoh. – Kako si? – Dobro, odgovorih. Nisam ga slagao. Pomazio me je po kosi, onako kako je to uvek radio, i nastavio svojim putem.
Коментари
Постави коментар