I Zgodno je kad u ruci držiš cigaretu, pa povučeš dim i polako ga ispuštaš dok čekaš da se upali računar, pokrene program, dok se prisećaš prave reči koju treba da otkucaš u tom programu koji se pokreće na tom računaru; pa dok čekaš da se skuva ručak, otvori zeleno na semaforu ili šta god bilo. Zgodno je, i deluje nekako pametno, kao što uostalom pametno deluju i naočare, ali na jedan drugi način: cigareta deluje pametno boemski, a ne pametno štreberski, kao što pametno štreberski deluju naočare… Naučili smo, ili smo se navikli da boemsku pamet stavljamo ispred štreberske pameti, pa da budem sasvim iskren, i da preziremo tu takozvanu štrebersku pamet, dok istovremeno veličamo takozvanu boemsku pamet. Dok štreberska pamet podrazumeva vrstu pameti koja teži učenju i razvitku, boemska pamet je pamet naučenog, pamet onoga koji je ubeđen u svoju već stečenu pamet. I pored toga što je očigledno da štrebersku pamet u svakom slučaju treba staviti ispred boemske pameti, a ne obrnuto, kao što go...
Još jedna zvezda pada, Njena svetlost mi zatvara oči. Ne smem se okrenuti, Iza je sivi grad koji mi preti smrću, A napred - u beskraj iskopani rovovi tišine, Svuda smrt. Samo u tvojim grudima postoji večnost koju sada tražim, I okrećem se po nebu, misleći da je gore, dok ti zamičeš za horizont. A onda se setim da sam uvek tražio na pogrešnim mestima... Silazim sa zida i kroz hiljadu kapljica kiše vidim tvoj lik u obrisima svetlosti. Tebi je dobro, jer Svako jutro nestaju zvezde, A ja sam proklet na večnu samoću. Another star falls, Her light closes my eyes. But I can't turn back, Behind me is a gray world, threatening, And in front of me - trenches to infinity, Death everywhere. Only in your chests there is eternity I need, And I seek it all over the sky, while you disappear behind the horizon. Then I realize that I have always sought in wrong places... I walk away and see you once more in a game of rain and light. You are fine, cause Every night stars disappear, And I have been...
Svetlost je sećanje na kišnu noć. Na izdužene odsjaje po mokrom asfaltu i na naše vodom prigušene korake. Svetlele su reklame, semafori su menjali boje na prazno, a s vremena na vreme bi zasvetleo i poneki par farova, od kojih smo se pomerali ka kamenim fasadama, smejući se naglas, jer bi nam to bio izgovor da budemo bliže jedno drugom. Povukao sam te u mračni haustor, u kome su odzvanjali bubnjevi, a par koraka dalje, vođeni ovim zvukom, ušli smo mokri u bar. Svetlele su kapi kiše, skladno raspoređene po tvojoj kosi nekom višom silom. I tvoje oči su zasvetlele mističnim sjajem, dok si kružnim pokretom oko moje glave opisivala oreol, skidajući mi sa vrata crveni šal. Svetlost je bila tišina u bučnom lokalu. Podloga svih stvari. Oruđe one univerzalne sile koja raspoređuje kapi kiše po tvojoj glavi. Okruživala je, kao maglom, glupe razgovore koje ljudi uporno vode na bučnim mestima, premda se ne mogu čuti. Ti i ja smo ćutali, gledajući se pravo u oči, kao da igramo igru u kojoj pobeđ...
Коментари
Постави коментар