Nesanica
I Na radiju je Tom Waits pevao Downtown Train, a ja sam stajao na prozoru i gledao u susnežicu koja je prolazila peti sprat na putu ka zemlji. Ova pesma je bila zvono tatinog telefona, pomislih. I verovatno je bilo zanimljivo posmatrati reakcije ljudi kada u njihovom prisustvu mom tati, sedamdesetogodišnjaku iz srpske provincije, zazvoni telefon. Reakcije ljudi koji znaju ko je Tom Waits, to jest. Ovo naglašavam zbog toga što je stepen muzičke nekulture na ovom našem životnom prostoru, kako se to često kaže, doživeo epske razmere. I to ne samo u provinciji, mada je činjenica da provincija u tome može samo da prednjači, kao što skoro uvek i svugde provincija prednjači u nazadnim shvatanjima, u prostakluku i tradicionalizmu. Nema ničeg goreg od prostakluka i tradicionalizma, osim svakako prostakluka i tradicionalizma provincijskog tipa. Provincijski prostakluk je gori od svakog prostakluka, kao što je provincijski tradicionalizam gori od svakog tradicionalizma. Provincija ima tu sposobn...