NEKOLIKO PRIČA I PESAMA O LJUBAVI I KOJEČEMU

Moja nova kuća ima dva prozora sa pletenim zavesama. Levo je veliki balkon sa koga se mogu gledati zvezde i žuti mesec u pidžami. A na njenom crvenom krovu stoje televizijske antene. O svemu sam vodio računa.. Pa opet, Olivera i Milutin, stanovnici moje nove kuće, nisu potpuno zadovoljni. Čujem ponekad kako Olivera govori Milutinu da sam glup, jer im nisam napravio kuću sa vratima, što joj i ne bi toliko smetalo da ima bolji program na tv-u. Milutinu takođe smeta to što je ograničen zidovima, što nema krila kao ptica koju je video na krovu. Ali on, za razliku od Olivere, ni ne veruje da postojim. I kaže da će verovati tek kada me vidi. Ja znam da me ne može videti, jer on postoji u samo 2 dimenzije na jednom crtežu u mojoj fascikli... Na kraju.. Šta ako je Bog samo dete. My new house has two windows covered with curtains. There is a huge balcony on the left, from which you can watch the stars and yellow moon in pyjamas. There are tv aerials on the red roof. I considered everything.. Ye...

Sve moje nevolje, ali i moj ponos, potiču iz saznanja da je čovek prevazišao ulogu za koju je rođen. All of my troubles, but also my pride, originate from the discovery that men overcame the role they were born for.

Te noći kad smo se sreli, Posle tako puno vremena, Sve je bilo sjajno, Složili smo se da volimo istu muziku, filmove i boje, Da ne volimo žvake, i prostake što ih žvaću otvorenih usta, I da nam je oboma drago što smo se ponovo sreli, Bili smo sigurni, sledećeg jutra, Da je svanuo samo naš dan, Duži i lepši od prethodnih... A prošle su stotine dana, Dok nismo shvatili, Da sunce sija samo za sebe, I da reči ne znače ništa, Kada ode onaj ko ih je izgovorio. That night, when we met again, After a long time, Everything was great, We agreed that we love the same music, movies and colors, That we don't like gums, and those who chew them open-mouthed, And that we are really happy to meet again, We were sure, the next morning, That our day has arrived, Longer and nicer than the previous ones... But hundreds of days passed, Before we realized, That the Sun is shining just for itself, And that words mean nothing, When the one who said them has left.

Ovaj starac broji prve sede, i ne vidi šta bi pametnije radio, dok čeka... Ovaj starac gleda ožiljke na koži koji do juče nisu postojali, onda prođe drhtavom rukom kroz kosu, pogleda još jednom u ogledalo i zapita: - A ko si ti? Ovaj starac broji dane do trenutka kada ćete se slučajno sresti... Ovom starcu prilično nedostaješ. This old man counts his first grays, and has nothing better to do, while he waits... This old man looks at the scars on his skin, which were not there before, then he passes through the hair, his hand trembling, and looks at the mirror asking himself: - Who are you? This old man counts days till the one you will meet again accidentally... This old man misses you a lot.