Ta-di-da
Poslednje što sam čulo bilo je ta-di-da. Zvuk da je baterija u telefonu pri kraju. Upozorenje da će se uskoro ugasiti. Od kako je pre nekog vremena poznanica naglo povukla kabal punjača, stalno je gubio kontakt. Morao sam da nameštam telefon u posebne položaje, na instrument tablu, ili na sedište pored mene, ali tako da stoji naglavačke. Svejedno, ako bih naišao na neravninu, kontakt bi se izgubio. Nije pomoglo ni to što sam oštećeni deo ulepio izolir trakom. Trakom crvene boje. Nikako nisam mogao da ustanovim pravilo. Punjač prosto nije radio kako treba. Bio je to odličan punjač. Pre nego što se pokvario. Sada je to bio pokvareni punjač. Nalik svim drugim pokvarenim punjačima. Razlika između njega i drugih pokvarenih punjača je bila tek u detaljima koje sam samo ja primećivao. Drugi ljudi bi mogli reći da je to samo pokvareni punjač. Ali ja sam znao da nije. Još uvek sam pamtio da je odlično radio kada je bio ispravan. Osećao sam neku čudnu povezanost sa njim, kao što ljudi često mogu...